Ova pozicija predstavlja 5 hrvatskih prirodnih elemenata. Naših, hrvatskih pet elemenata su

zrak, tlo, drvo, kameni i voda. Razlozi: područje Hrvatske, praktički u srcu Europe jedno je od rijetkih područja sa čistim zrakom,  nezagađenim izvorima vode, ljekovitim toplicama (voda), isto tako zdravom šumskom vegetacijom (drvo), očuvanim tlom plodnim za organski uzgoj hrane, te velikom geološkom raznolikošću koja se vidi u kulturnom nasljeđu - utvrde, stari gradovi, stare crkve (kamen).

Područje koje danas zovemo Banovinom zona je dodira Dinarida i Panonske nizine. Dinaridi ovdje završavaju u brdskom području Petrove i Zrinske gore i u rubnim strukturama kao što su Vukomeričke gorice.

Najstarije stijene koje su vidljive na površini su paleozojske starosti, točnije devonske i karbonske. To su stijene glinovita i pjeskovita sastava, uz koje se mogu naći i vapnenci, a sadrže fosilne ostatke jednostaničnih morskih organizama, fosilne ramenonošce, koralje ali i fosilno bilje, nekadašnje stanovnike Panonskog mora.

Na sjevernim padinama Zrinske gore nalazi se špilja kod Šušnjara izuzetna i rijetka podzemna geomorfološka pojava specifična za naš plitki krš s nešto više od 600 metara za sada istraženih kanala, prolaza i proširenja.

Unutrašnjost naših gora Zrinske, Moslavačke i Petrove kriju  bogatstva željeznih, srebrnih ruda, ugljena i nafte, ali i kvalitetnih granitnih,  vapnenačkih i drugih stijena.

Tlo je tanki sloj materijala koji pokriva površinu zemlje i nastaje tijekom vremenskih utjecaja na stijene. Pedosfera je u doticaju s vodom, stijenama, zrakom i vegetacijom. Naša poljodjelska tla su uglavnom formirana na rastresitim supstratima regolitima. Regolit se može formirati “in situ” raspadanjem čvrste stijene ili prenošenjem i taloženjem na nekom drugom mjestu.  Sastoji se uglavnom od mineralnih čestica, organskih materijala, zraka, vode i živih organizama u kontinuiranom međuodnosu. Većina biljaka svoje hranjive sastojke dobiva iz tla i oni su glavni izvor hrane za ljude, životinje i ptice. Stoga većina živih bića na kopnu ovisi o tlu za svoje postojanje. Tlo je vrijedan resurs s kojim treba pažljivo upravljati jer se lako ošteti, ispere ili otpuhuje. Ovisno o mjestu i načinu nastanka imamo različite tipove tla, kao što su crnica, crvenica, šumsko tlo, ilovasto tlo, glineno tlo. Crnica je tip zemljišta koji je razvijen na lesnoj podlozi (prapor) u umjerenim širinama, gdje nastaje pod utjecajem stepske i kontinentalne klime, bogata je humusom i nalazimo je na sjeveroistoku Hrvatske. Crvenicu nalazimo na području Mediterana, a nastaje trošenjem vapnenačkih stijena, siromašna je humusom, ali bogata mineralima i dobro zadržava vodu. Ilovasto tlo ili ilovača je vrsta tla koja se sastoji od pijeska, mulja i gline. Ilovača se smatra idealnom za vrtlarstvo i zemljoradnju jer dobro zadržava hranjive tvari i dovoljne količine vlage, uz istovremeno dopuštanje slobodnog protoka vode, a omjer glinenih i pjeskovitih čestica uvelike utječu na kvalitetu ovog tla. Glinena tla su bogata nutrijentima, ali zbog velikog udjela gline imaju velike oscilacije vode, a šumska tla su bogata humusom, a razlikuju se ovisno o stijenama na kojima su se razvila.

Čisti zrak je bezbojna i prozirna smjesa plinova, bez mirisa, male gustoće. Na prvi pogled nam se čini da zraka nema. No, zapravo  svugdje oko nas ima zraka. Ako ga i ne vidimo, osjećamo ga. Zrak nam je, također, neophodan za život. Čovjek bez hrane može izdržati nekoliko desetaka dana, bez vode samo par dana, a bez zraka svega nekoliko minuta.

Zrak je plinoviti omotač našeg planeta. Taj se omotač naziva Zemljina atmosfera. Zemlja svojom privlačnom silom (gravitacijom) privlači sva tijela pa i zrak. Ta je sila najjača u blizini Zemljine površine pa je zrak najgušći u nižim slojevima atmosfere. S povećanjem udaljenosti od Zemljine površine smanjuje se privlačna sila Zemlje i zrak postaje sve rjeđi.

U prirodi zrak nosi ugodne mirise koje svi volimo i prepoznajemo kao što su cvjetne livade,  miris lipa ili bagrema, miris svježine kojom miriše šuma nakon kiše, ili prepoznatljiv miris mente ili lavande koja je sve više prisutna I kod nas na kontinentu. Zrak u sebi nosi vlagu, ali i čestice zemlje, prašine, mikroorganizme, ali i onečišćenja. Mnogi onečišćivači prirodnoga su podrijetla proizvodi uslijed vulkanskih erupcija te metabolizma i raspadanja organizama. Glavni izvori zagađivanja zraka različiti su industrijski procesi, promet, postrojenja za dobivanje energije te spaljivanje šuma, raslinja na poljoprivrednim površinama i raznovrsnog otpada. Glavne su posljedice onečišćenja i zagađenja zraka efekt staklenika, ozonske rupe, fotokemijski i industrijski smog te kisele kiše, što ugrožava ljudsko zdravlje, cjelokupni život na Zemlji i mnoge proizvode ljudske djelatnosti.

Voda /H₂O/  je kemijski spoj dva atoma vodika i jednog atoma kisika i jedan od osnovnih uvjeta života, pokriva više od 70 % površine Zemlje. Život na Zemlji počeo je u vodi pa stoga nije iznenađujuće da je ona potrebna svim živim organizmima na našem plavom planetu. Uloga vode je mnogoznačna: ona je ključna potreba, dom (stanište), lokalni i globalni resurs, prometni koridor i regulator klime. No, posljednja dva stoljeća postala je krajnje odredište mnogih onečišćujućih tvari koje se ispuštaju u okoliš i novootkriveni rudnik bogat mineralima koje treba iskorištavati. Kako bismo mogli i dalje uživati u čistoj vodi ljudima voda nije samo vitalna potreba,  već i resurs koji iskorištavamo u svakodnevnom životu.

Nažalost, način na koji upotrebljavamo taj neprocjenjivi resurs i kako prema njemu postupamo ne utječe samo na naše zdravlje već i na sav život koji ovisi o vodi. Onečišćenje, prekomjerno iskorištavanje, fizičke promjene vodnih staništa i klimatske promjene sve više umanjuju kvalitetu i dostupnost vode.

Drvo je prirodni materijal koji se dobiva od drvenastih biljaka, uglavnom od debla stabala, iako se za neke primjene koriste i drvo grana.

Drvo je nehomogen, porozan, vlaknast i higroskopan materijal sastavljen od celuloze (40-50%), lignina (25-30%), drvnih polioza (20-30%) i popratnih tvari (smole, minerali, i dr.).

Drvo je izgrađeno od stanica, koje se radi svojeg izduženog oblika u drvu nazivaju vlakanca drva. Uz vlakanaca, u drvu se nalaze i druge vrste stanica, koje se razlikuju prema dijelu godine i dijelu stabla u kojem su nastale, te tako uzrokuju nehomogenost drva.

Svojstva drva odraz su njegovog prirodnog porijekla, tj. građe, te razlikujemo tvrdo (hrast, bukva, grab, kesten, jasen i dr.) i meko drvo (smreka, jela, bor, topola, vrba i dr.). Drvo se koristi kao sirovina u industriji i za ogrjev. Ono je kruto gorivo slabijih toplinskih vrijednosti. U našim se krajevima kao drvo za ogrjev koriste uglavnom bukva, hrast, i grab, te oni dijelovi stabala koji se ne mogu dalje prerađivati.

Drvo se također koristi za izradu predmeta (osobito namještaja i građevinskih konstrukcija u arhitekturi, te potrepština poput čačkalica, pribora za jelo, i dr.), umjetnina, glazbala, igračaka. Celuloza iz drva kemijskim se putem izdvaja iz drva i upotrebljava za izradu papira.