Špilje su u Sisačko-moslavačkoj županiji rijetke, te su ove lokacije od iznimne važnosti za očuvanje faune šišmiša.

Šišmiši se izdvajaju  kao poseban razred sisavaca budući da su jedini koji su u potpunosti ovladali letom i pri tome dobili epitet „letećih sisavaca“.

Za šišmiše se vežu legende iz starih narodnih priča o tome kako se šišmiši upetljavaju u kosu, prenose bolesti te se oblikovala negativna slika o ovim letećim sisavcima. Međutim, šišmiši su zapravo jako plahe i osjetljive životinje, a njihovo prisustvo ukazuje na dobro stanje okoliša.

Kao plahe životinje, postepeno su se povukle i aktivne su noću, a obitavaju na skrovitim mjestima udaljenim od grabežljivaca. Tijekom evolucije njihovo tijelo se postepeno prilagodilo novim uvjetima. Ono što je vrlo specifično za šišmiše su njihova krila čiji raspon ovisno o vrsti može biti između 15cm do 2m. Razlikuju se veličinom, izgledom glave, dužinom repa no svima je tijelo obraslo dlakom. Za šišmiše je važna letnica (ili dvostruki sloj kože) koja omogućuje šišmišima let sličan plivanju. Tijelo šišmiša fizičko je prilagođeno kako bi mogli visjeti naopako. Svi šišmiši imaju oči međutim koriste se eholokacijom. Postoje šišmiši kukcojedi, mesojedi te vrste koje se hrane nektarom, peludom i voćem. Šišmiši su najdulje živući sisavci s obzirom na njihovu veličinu, žive između 5 do 20 godina, a zabilježeni su primjerci starosti i 30 godina.

Razmnožavaju se jednom godišnje, uglavnom imaju jedno mlado, a pare se s nekoliko ženki. Šišmiši su brižni i osjetljivi prema svojim mladuncima za koje nalaze posebna mjesta za vrijeme ishrane (ostaju u dječjim vrtićima!).

Sve vrste šišmiša su ugrožene i zaštićene zakonom. U Hrvatskoj je zabilježeno 35 vrsta koje su pod posebnom zaštitom. Hrvatska je jedna od zemalja koja je potpisala Sporazum o zaštiti europskih populacija šišmiša. Bitno je ne uznemiravati šišmiše i podizati svijest o njihovoj važnosti u cjelokupnom ekosustavu. Najveći problem za smanjenje populacije šišmiša je trovanje pesticidima, gubitak staništa i nedostatak hrane. Za očuvanje šišmiša važna je mozaičnost staništa te linijska povezanost s vegetacijom poput drvoreda, živica, voćnjaka, šumaraka i šuma sa skloništem u kojem obitavaju.

Negativni stavovi prema šišmišima odraz su našeg neznanja o ovim skrovitim životinjama, zato ćemo malo bolje upoznati „našeg“ velikog potkovnjaka.

Veliki potkovnjak Rhinolophus ferrumequinum najveći od 5 vrsta potkovnjaka zabilježenih u Europi.  Ime su dobili po složenoj kožastoj tvorevini oko nosa u obliku potkove, a koja im služi u usmjeravanju visokofrekventnih zvučnih signala. Uši i krila su svijetlo sivosmeđi. Svilenkasta dlaka je na leđima smećkasta ili sivo smeđa u starijih životinja, dok je u mladih životinja siva. Vrsta je široko rasprostranjena od Velike Britanije do Japana, u južnoj i sjeverozapadnoj Africi, te na području južne i srednje Europe. Zabilježena je na gotovo čitavom teritoriju Hrvatske. Porodiljske kolonije broje do 1000 jedinki, a zimske do 500 jedinki.

Veličine od 5 do 7 cm, težine od 18 do 24 grama s rasponom krila od 35 do 40 cm, sporo lete iznad pašnjaka, livada, potoka i uz krošnje drveća. Svoj plijen, noćne leptire i druge kukce hvata pomoću krila kao mrežom. Znaju sjediti na grani, zvukom detektirajući okoliš, vide ušima do 10 m udaljenosti, te potom hvataju plijen. Na taj način štede energiju, a plijen donose na isto mjesto za hranjenje, što se može vidjeti po povećanoj količini krila noćnih leptira  kojima se hrane.

Kod nas zimuje špilji Gradusa uz još 5 vrsta, a važno je mjesto za porodiljne kolonije, posebno za južnog potkovnjaka Rhinolophus euryale, jer se on uglavnom zadržava na području Mediterana.